pon - 30.01.2006
Tobiđenja 5. put!
Možda ne znate: ovde se svakog ponedeljka objavljuju detlići tobićevog romana. Evo pete epizode.
Ako ste se sad uključili, za početak kliknite ovde!
A OVDE su vam svakodnevni sudbinski vitamini, a OVDE upotrebljivi muzički minerali!
.
5. pisana celina
Stenjući na neudobnim zelenim stolicama sa visokim polu-paravanskim naslonima za ruke, Ivan i Kinez drkaju. Na niskom postolju prema Savi erotično se uvija najerotičnije biće koje su biolozima uspeli da evidentiraju. Radi se o fihi-fihiju, jednopolnoj životinji nekoliko puta inteligentnijoj od čoveka, koja gotovo svu moždanu aktivnost upotrebljava za zavođenje i napaljivanje okoline. Teško je opisati njen izgled. Dovoljno je reći da nakon samo nekoliko minuta uvijanja u neparnim ritmovima onih prćastih oblina tog blago ogavnog svetloljubičasto-svilenkastog bića, posmatrač jednostavno ne možete a da ne svrši, ma koliko bio frigidan, impotentan, umoran ili nedavno seksualno istrošen.

- Aij!... Ajme, kak’ im je dobar fih-fih, aaa... – već je svršavao debeli Mihajlo.
- Dobra... ddda!... – privodio je i Ivan kraju. - U Radeckom je bio za sloj masniji, to mi više odgovara...
- Tebi niš’ ne paše. Ja i inaće ne upražnjavam ova draženja, zbog tebe sam svratio, ćisto da prekratim vrijeme dok se Floma ne pojavi – vajkao se Kinez tresući kitu u semenjaru.
- Hoćete li još nešto? – obrati im se ljubazno nadrkana konobarica sa štipaljkama na kapcima dok im je brisala glaviće sunđerom za glaviće. Ne izdrža a da Ivana razneženo ne pomazi onom čistijom rukom.
- Može biska – poruči Mihajlo.
- Meni... medenicu, da mi se malo... zamanta – neodlučno će Ivan.
- Kako ti je sa Flomom? – seti se da pita crnca.
- U super! Sad je našla fakat nabrijan posel. Radi kao kondukterka u ekspres-tramvajima. Obožava se trljat o najružnije putnike. A i meni super jer sam ljubomoran i znam da to radi samo da bi nam bilo milde sorte neugodno, kuiš.
- A i dobro joj je jer je, kažu, dobar zort u ekspresnim – seti se ivan da doda - Česte su nesreće, a oni po ugovoru povrede i smrt prvo raspoređuju na vozača i kondukterke, jel’ tako?
- Neće više bit’ tak’ od proljeća, a to je već sutra, 23. ožujak, ne? Sad uvode dve tarife, po jeftinijoj dobijaš smrt ili komad teže ozlijeđenosti, a ako je manji udes ugodnije ozljede će se rasporedit’ na one sa skupljim kartama. Pak, ak’ bi se u tramvaju našao neko bez karte, švercer ne... sve smrtonosne ozljede raspoređuju se na njega ili na njih više švercera. Fer je, ne? – razbrbljao je Kinez.
- Znači s Flomom je milde sorte? – dekoncentrisano će Ivan izoštravajući pogled ka ogrebanom surferu koji je negde na sred reke mučno spasavao živu glavu od razularenog morskog starca.
- Je, je, milde sorte je. Za dva mjeseca ući ćemo u osmi sedmomjesečni mandatni brak. Puno bolje nego da zabriješ odjednom do kraja života.
- Mnogo bolje... Mada, ja za sad ne razmišljam mnogo o tome. Najumerenije patim sam uz koju fihi-fihicu – iskreno će Ivan.
- Oprostite što slušam razgovor – providno se izvinjavala kelnerica koja je po svaku cenu želela da štipka Ivana ispod brade (pridružio joj se i neki pederaš sa susednog stola koji pokuša otpozadi da ga mazi po grudima, ali ih je Ivan vešto eskivirao).
- Ma niš, ne isprićavajte se, nije bed. Tko ne voli da mu se smeta? – šmekerski će crnac.
- Htela sam samo da vam kažem – govorila je slatkastim glasićem a jako namrgođene face – možda niste čuli za novi hit. Pojavili su se po parkovima neke biljke za odnose. Ženske rastu u dubinu, kao neki naopaki kupus, a muške su poput neke šargarepe. Dobro je što se prilagođavaju po veličini i prosto su neuništive celu sezonu, a već posle nekoliko sekundi se samodezinfikuju. Znate koliki je red u Manježu, a kažu da su doneli sadnice i u parkić kod Skupštine. Ijaooo, jedva čekam!
- Pih, šta znam, ja sam više starozavetni tip, po koji fihi fihi na daljinu i tako to – skeptikovao je Ivan – a moj pajtaš je još staromodniji, – šapnu joj poverljivo – on još uvek praktikuje i seks...
- Au! Nije valjda... – zapanjeno će kelnerica – Da nije možda, ne daj bože i demonstranac? – zgroženo će. - Nemojte da mi se svakakva alteregoistička bagra vucara tu po splavu! – odgurnu ljutito rame koje je mazila, a jedna štipaljka joj otpade sa trepavice.
- Ma jok, pu, pu, daleko bilo! Zna čovek da napravi milde sorte paćeničku ravnotežu. I to već sedmi mandat – hvalio je Ivan Kinez Mihajla koji je uživao u duploj post-orgazmičkoj letargiji zamišljeno češkajući rame na kojem je bilo istetovirano „There is a light that never goes out“. Sa drugog je u sevdahu ponosno patio istetovirani Toba Zdravković. Tu se trznu, odšeta do džuboksa, kanu nekoliko kapi novca u prorez i namesti „Heaven knows I’m miserble now“ od Smiths-a, te nakon prvih taktova paćenički naheri obrve.
- Aj’ moš’ se malo prošetat’! Ne da mi te se više gledat. Gubi se! – crnac ljubazno otera kelnericu i obrati se frendu – Jao, uopće mi se ne da nešto zapatit’ ovdje! Vidi koja kićerica: tirkizna vodica žubori, hobotnice se brćkaju, veselo obojene zgradice prekoputa, ovdje iza puca vidik sve do Slavije. Dobit’ ću agorafobiju! Što ne smisle nešto kak’ bi ga malo zakontrastirali, ne... Nek postave malo nekakvi prljavi autobusni ili željeznički kolodvor, nekakva stovarišta, trule brodove, što ja znam! Jebem ti državu i ovaj naš narod – penio je uz obnovljenu telesnu buku. – Iskreno ću ti reć, fakat da uživam u onim danonoćnim ponižavanjima ispred ambasada, ali bi i mogli bar jednom da pustit da vidim i ja taj odvratni svijet, i te pse, i maćke, i golubove, vrapce, i one krave, ne... E, baš tapija!
- Eh – huknu Ivan.
- Dobro bar sam se ful iznervirao... Nego kaj ima novog kod tebe? – smirivao se crnac gutajući pilule protiv unutrašnje buke (na suvo, da!) - Nismo se videli još kak su te štakori izgrizli. Jel’ se što prom’jenio u bolnici? Rekao bih po tebi da je.
- Pravo da ti kažem pun mi je kurac ovog životarenja i drkanja po splavovima – i Ivana uhvati nekakva rezigniranost - Odlučio sam da presečem!Mislim da je vreme da zaradim koji litar zelembaća.
- Ši, ši... I? Pretvoril sam se u uho... – slušao ga je napeto.
- Mislim da ću prodati dušu bogu! – odlučno će Ivan.
- Misliš, đavolu?
- Ne, ne, baš bogu!
- Ćekaj... Pa to baš i nije tak’ uobićajeno! – zbunjeno će crnac. – Znaš kao prvo da je muškarcima ful teže prodat dušu bogu. Znaš da nas čak ni ne puštaju na Žensku Goru.
- Ma svi me maze, štipkaju... mislim da mogu da prođem.
- Ma nema ti to veze, vjeruj! Treba promenit ishranu, upražnjavat’ sve one obrede, vežbat’ pravilno hodanje, smršat da budeš sama kost i koža. Ne smeš imat’ više od 55 kila, ne...
- Pa šest do osam sati mago da budem u fazonu, a ostalo stari ja!
- Mnogi su to povjerovali... I što je najgore odreći se mnogih milde sorte patnji... Eh, i ja bi’ da se patim obilazeći svet, svi mi imamo velike želje... ali realno... znam da je nerealno...
- Ma, spreman sam za sva iskušenja! Muka mi je više od ovog životarenja i siromaštva. Znaš ti koja lova se dobija od boga!
- I još sto dana totalne askeze bez trunčice patnje dok ne izraste nova duša, ne... – zgražavao se Kinez.
- Ma spreman sam na sve samo da se nekako izvučem iz ove žabokrečine. A ti možda imaš nešto protiv zato što si jevrej?
- Ma, joook. Ne sprdaj me. Moš’ prodat’ i našem bogu, to se sve slije u istu kasu. Jedan je bog, ne!
- Znam... ne primaj se, zezam te...
- Evo mogu pitat’ Flomu, njezin najbolji prijatelj radi sa crkvama, on je ful nabrijan modni kreator.
Sa džuboksa kreću prvi taktovi pesme „Dva smo sveta različita“ Tobe Zdravkovića.
pon - 23.01.2006
tobiđenja - 4. detlić romana
Malo niže (čučnite!) evo i najnovije epizode romana „Tobiđenja, dušo moja“ (ovaj deo, kojim započinje drugo poglavlje, već ste imali priliku da čitate kao trejler koji je najavljivao prvu slobodnu akciju objavljivanja romana - na blogu! - uz Leposavu i Gawruna narafski)
Ako ste se sad uključili KLINKNITE OVDE za početak!
Sledećeg ponedeljka najnovija epizoda!
TOPLE PREPORUKE ZA OVU HLADNU NEDELJU:
Za akciju oslobođenja B92 i slobodu medija na srpskom web-u OBAVEZNO klinkni ovde! (čitajete vesti sa sajta b92 i po prvi put u istoriji slobodno komentarišite)
U četvrtak svi na BLOG SKUP u „Radionicu“! Za više klinkni ovde!
Za spisak laureata tradicionalnih TOBIĆEVIH NAGRADA klinkni ovde!
Za HOROSKOP klikni ovde!
a evo i vaše omiljene serije:
4. pisana celina
- Tarara tam tam tatata tarararara... - kaskajući taktovi Radeckog marša označiše početak nove pisane celine. Kompoziciju je do iznemoglosti izvodio nacionalni La’murkanski orkestar postavljen na improvizovanu binu koja se nalazila na stenovitoj obali Dunava, kod samog kraja Zemunskog keja. Sa obale je nekoliko bosonogih pecaroša vadilo morske krastavce, jedinu biljnu ili životinjsku vrstu donesenu sa mora, koja je uspevala i kod nas. Podunavlje beše čuveno po izvanrednim kiselim morskim krastavčićima.
Oniži bradonja, inače ponosni kustos vlastitog metafizičkog muzeja, skupljao je kamenje sa obale, da bi uz manje intervencije od njega pravio fotoaparate. On zgroženo pogleda u jato dunavskih konjica koje se mimoilazilo sa jednom nervoznom srebrnkastom ražom. Kako me samo nervira ova čista, prozirno zelenkasta dunavska voda, pomisli zlovoljno. Nekada je reka donosila one predivne komade otpada, a vidi sad ovu sterilnu ljigu... Misli mu prekinu govance koje na njega izruči jedan pelikan.

Nakon što su svratili u restoran Radecki na kraju biciklističke staze, dvojica uzjahaše svoje dvotočkaše i u ritmu marša zapedalisaše niz dunavsku obalu kraj koje se, sve do ušća u Savu, pružao drvored procvalih mandarina i kajsija, ispod kojih su rasli žbunići ribizle.
Napred je pičio tridesetogodišnji buckasti crnac na luskuznom bajsu sa amortizerima, a sledio ga je pogrbljeni desetak godina mlađi bledunjavko na preniskom sedištu kršine čije su se pedale non-stop okretale (bio je pokvaren zadnji zupčanik, pa ukoliko bi biciklista prestao da okreće, lanac bi nastavio za zadnjim točkom fatalno se gužvajući na prednjem prenosniku).
Ovaj što je uživao na stalnookrećućoj kršini bio je Ivan. Crnac ispred beše njegov pajtaš Kinez Mihajlo. Ivana je krasio zavoj na obe potkolenice, koji je štitio bolnu ranu izazvanu pacovskim ujedima. Iz pravca Kinez Mihajla čula se škripa koja je nadjačavala čak i disharmoniju Ivanove olupine na dva točka. Ali buka ne beše izazvana škripom preopterećenog luksuznog velosipeda koji je jahao debeljuškasti tamnokožac, već samim Kinezovim organizmom koji je funkcionisao jako bučno. Bila je to mešavina motokultivatorskog krčanja njegovih creva, glasnog dobovanja srca, burnog žubora protoka Mihajlove krvi, nepodmazanog škljocanja zglobova, sablasnog disajnog huka ka i iz crnčevih pluća, šištavih mlazeva žlezdanih sokova... Pa dobro, ipak nije to bilo tako iritirajuće, preterao sam!
- Ćuj, stari, kaj se sad kilaviš? Ovak nikak nemrem dobit mišićnu upalu! – doviknu Kinez Mihajlo i pojuri ka Ušču Dunava koji se baš tu preko puta Malog mirnog ostrva ulivao u ogromnu Savu. Ubrzo su jurcali lavirintima Kalemegdana, tvrđave sa novobeogradske strane prestonice, na čijem je vrhu ponosno stajao kip nagog škembavog muškarca koji je držao kriglu piva u jednoj i kokošku u drugoj ruci. Bio je to Eštrovićev „Gubitnik“, statua koja je simbolisala veličanstvene pobede našeg naroda kroz istoriju. Kada bi konzumacija obilnih robovskih patnji prešla u zonu nepodnošljive patnje narod bi dizao ustanke nakon kojih su nastupali periodi blagostanja kada se dijalektički, do sledećih buna i ratova, uživalo u vrhunskoj milde sorte patnji. Pa onda opet ispočetka i sve tako kao u kakvom raZačaranom krugu...
Sa Brankovog mosta pažnju su privlačili razigrani delfini. Ukoliko biste zastali i pažljivije pogledali (minimalna preporučena rezolucija očiju 2.1 megapiksela), zapazili biste i brojna jata crvenih i kestenjastih klovn riba, usamljene nadmene fluoroscentno-žute ribe leptire, po koju rasplivanu divovsku kraljevsku kornjaču ili džinovsku ražu čija se boja stapa čas sa ljubičastim koralnim grebenovima, čas sa ona tri, u rečnu salatu zarasla, potonula jedrenjaka. Legende kažu da se na ovom mestu povremeno pojavljuju i sirene. Nije bilo preživelih svedoka ovakvih susreta. Kažu i da se vodeničar Branko, po kome je most i nazvan, opijen njihovom grozomornom pesmom neoprezno nagnuo pre nego što ga je progutala bistra reka. Realniji su skloni teoriji po kojoj se previše nagnuo pokušavajući da dopre pogledom do čuvene kućice onog rečnog ježića.
Blago iritantna buka, koja je nadjačavala i galamu organizma Kinez Mihajla, dopirala je sa leve strane suprotne obale na koju su prelazili. Bilo je to vrištanje nekoliko stotina albatrosa, pelikana i po kojeg zalutalog papagaja iznad malobrojnih galija na marini koju su opkoljavali mnogobrojni kanui izvučeni na peščanu plažu. Sa desne strane, možda na kilometar odatle, videla se braonkasta nemirna crta koja je preplivavala Savu ka novobeogradskoj strani. Bilo je to krdo Gazela koje se u ovo doba dana obično vraćalo sa ispaše iz pašnjačkog dela grada kojem baš zbog toga i nadenuše ime Senjak.
Nekoliko surfera ustrašivo je uživalo u činjenici da ih svakog časa može ščepati krvoločni morski starac. Odrtavela morska neman očigledno je došla iz mora za nekim brodom, hraneći se splačinama izbačenim iz brodske kuhinje. Srećom, pa neće dugo preživeti u slatkovodnoj sredini. Lipsaće za koji dan, a i onako ne bi poživeo dugo, pošto je poznato da se morski starci rađaju u 71. godini.
Siđoše s mosta i skrenuše desno krećući se uz Savu biciklističkom stazom kraj koje se prostirao niz javnih LuPaK ZaUd-ova (lunaparkovskih krušaka za udaranje) na žeton.
Kinez Mihajlo zakoči la’murkanski kraj onog dela obale koji je zbog nečega uvek privlačio veliki broj hobotnica. Sa leve strane, prema gradu, od same obale, uzbrdo je išla živahna ulica koja je iznad ulaza u podzemnu Železničku stanicu pičila ravno do kružnog toka na Slaviji koji se mogao videti odavde.
- Majstore, oćemo li svratit na još po jedno u „Octopussy garden“ ili ćemo drito doma? – dvoumio se crnac gutajući na suvo tablete protiv unutrašnje buke koja beše još jača zbog zadihanosti.
- Pa šta znam... – neodlučivao se Ivan češući bolnu ranu na listu. - Već smo drkali jednom u Radeckom. Dokle, bre, više... Po ceo dan samo visimo po tim splavovima i drkamo... Paaa... aaajde...
Dok su silazili pokretnim stepenicama ka splavu, sa druge strane obale, na jednom peščanom sprudu, primetiše tri razigrane foke.
- Isuse!!! Pa ovo je za ne povjerovat! Vidi foke u sred prijestonice! - zinuo je debeli Kinez.
- U, jeee... čoveče! Foke! Sve, sve, ali otkud foke na Savi, eeeej!!!? – iščuđavao se Ivan neurotično mlatarajući rukama.
pon - 16.01.2006
Tobiđenja - treći nastavak
Najnovija, treća epizoda romana je pred Vama!
Ukoliko ste se tek sada uključili, za povratak na početak KLINKNI OVDE!
Obavezno pogledajte i ko su laureati tradicionalnih tobićevih nagrada za 2005. OVDE!
A za bombone klinkni ovde!
3. pisana celina
- LjUBI! ZAVOLI! DA MRŽNJA NE POSTOJI!!! – sve neobuzdaniji urlik sa najpopularjnijeg gradskog okupljališta, centralnog neimarskog parka, označio je početak nove pisane celine. Tu se već sjatilo nekoliko hiljada demonstranaca koji su zbog svoje brojnosti blokirali čitav kraj (to im nije bio cilj, naprotiv, bilo im je jako neugodno zbog toga!)... Nekoliko momaka najljubaznije je usmeravalo vozače kako da zaobiđu ovaj deo grada, kad već nisu uspeli da ih ubede da se pridruže njihovoj „sekti“. Ovi po svaku cenu pristojni momci prali su nezadovoljnim vozačima šoferšajbne, prskali prijatne miomirise u njihova vozila, podmazivali zupčanike zarđalih rikši, ubacivali skupocene poklone u vozila, te na bezbroj načina pokušavali da im ugode, na šta su ovi besno izletali iz gužve, frustrirani činjenicom da će ovog popodneva sa zakašnjenjem stići na uobičajenu idiličnu porodičnu patnju.

Loše glumeći jeftinu nonšalantnost Ivan prođe kroz gomilu i sa vidnim flešbekovima nedavne patnje razdragano priđe jednoj od mnogih uličnih lunaparkovskih krušaka za udaranje, popularno nazvanih „LuPak ZaUd“. Ubaci žeton, pritisnu dugme, kruška se spusti, zamah, Tras!, trećina kruga, jadno, kakav divan blam!... Krene zadovoljno da se udaljava, ali tu poče da se zbiva nešto čudnovato. Kao na nečiji znak, prestade dugo skandirana „ljubi zavoli...“ mantre... trenutak tišine... i potom urlik: Toooo!.... Ztoooo!... Toooo!...
Razularena masa počela je da ugađa, zadovoljava, popravlja, daruje i leči sve pred sobom!!!
Najpre dve dugonoge devojke u prugastim čarapama oboriše jednog škembavog odžačara.
Nisi mi skoro nešto džarao, a macane crni? Patiš za nečim mladim, žilavim... Mi ti nudimo vrhunsku ekstazu – skretala mu je pažnju plavuša lolitasto dizajniranog tela dok se preplašeno povlačio spremajući bekstvo... ona druga sa crnim kikicama funjarski čuče iza njega... plava ga gurnu... saplete se o onu ispod, stara klinačka fora... izvrnu se sa nogama uvis... ko neka uginula ptica u snegu!... pritrčaše još neki demonstranci da pripomognu... odvukoše zabezeknutog dimničara na travnjak... jedna od devojaka poče da rastavlja portabl paravan... druga ga spretno veza lisicama... mazile su ga i stavljale mu egzotična ulja pod nos... on ne reče ništa, tek promrnjđa nešto... najradije bi pobegao od banalnog užitka koji je bio neizbežan... ulja ga opiše slatkastom izmaglicom... bljak!.. video je samo razlivene boje na nebu - desetak papagaja koji su iznad krošnji baobaba kreštavo čekali da se ova pometnja stiša... plavuša ispusti minić sa kukova... crnka jednom rukom isuka sisu... drugom otkopča odžačaru prvo dugme... dugme za sreću...
Tooooo! Ztooooo!Tooooo!!! – odjekivalo je.
Tu kraj njih neki mirišljavi metroseksualčić doslovno je cepao štrokave dronjke sa zapišanog odrpanca koji je život razdragano patio u parku, sada paklu za sve normalne ljude koji su se tu zatekli... jedan bradonja sa debelih obrva majstorskom rukom je poprvaljao razjebanu rampu za skejt sa koje su do juče klinci iz kraja predano gulili laktove i kolena, baš onako virtuozno padajući da milde sorte zaboli, a da se ostane ceo dan na točkićima... neka tetka grabila je sveske iz ranaca nekoliko učenika... beli mantil slalom potezima vozio je zubarsku stolicu kroz uskomešanu masu... dobrodržeći starac popravljao je nečiju staru parkiranu rikšu sve u šest...
Toooooo! Ztoooooo! Tooooo!!!... – urlali su.
- Mamu im jebem, za neverovati, za neverovati... šta je ovim demonstrancima... Prokleti alteregoizam, uništiće nas! Pa ovo se nikada još nije desilo... pa šta je ovo, ljudi ljudski? – komentarisao je jedan prolaznik sa bezbedne daljine, da bi se naglo okrenuo ka Ivanu i raspilavljeno ga počešao po bradi.
– Priča se da je La’murija od jednog od ovih zaplenila paket od kilogram i po ljubavi u prahu, i to najfinije čistoće, eeej! – nastavio je zgroženo.
- Ah – samo je uzdahnuo Ivan, koji kao da htede da nastavi razgovor, ali zastade onako smušen kakav je uvek i bio.
Iza onog prolaznika prišunjao se jedan od demonstranaca u prepoznatljivoj lopovskoj uniformi. Vešto mu je odžepario novčanik, bez znanja mu tutnuvši desetak kapi i to zelenog novca. Sada se spremao da mu ga znalački vrati...
Pazite gospodine! – dobaci Ivan. Ovaj se brecnu i prosu na pod nasilno poklonjenu sumu. Ali ženi gospođi do njega (koja je na povezu oko vrata nosila ogroman beli zidarski blok, najpopularniji lokalni izvor patnje na Neimaru) nije bilo spasa. Njoj je drugi džeparoš vešto izvukao mobilni telefon i već ukucao dopunu od 500 žutih kapi novca. To je bila i najčešća pakost koju su demonstranci priređivali terorisanom građanstvu.
- Toooooo! Ztoooooo! Tooooo!... – sablasno je hučala gomila.
Bespomoćni odžačar stenjao je iza paravana gde se čuo i uzavreli ženski kikot... zgroženi beskućnik već je bio u pantalonama modernog širokog kroja i prugastoj crveno-crvenoj dukserici... do pre nekoliko minuta opasna skejt rampa sada oplemenjena gumenim ivicama bila je bezbedna i za početnike... dva uporna školarca uzalud su otimala olovku razularenoj gospođi koja je rešavala mučne zadatke koje su imali za domaći... dve devojčice jecale su uskraćene za mučenje današnjim zadacima... još jedan šraf i osovina rikše beše kao nova... uzalud je ona gospođa sa građevinskim blokom pokušavala da potroši celu dopunu na mobilnom, dripac je ukucao tarifu za neograničeno korišćenje čitavih mesec dana unapred... Razorodna razularena popravljanja, usluge i besmislena draženja čula dešavala su se munjevitom brzinom i gromovitim intenzitetom. Teško je sve to bilo pohvatati i razumeti.
- Krrrtoooo! Kzzztoooooooo! Krrttoooo!!! – oponašali su uzbuđeni papagaji nervozno kružeći iznad krošnji baobaba.
- Pazi, momak! – doviknu onaj prolaznik Ivanu. Nepažljivi trenutak dekoncentracije i već beše kasno. Dva bela mantila već ga vezaše za zubarsku stolicu.
Ha, kakvi amateri, pomisli, popraviće mi zube, pa to boli. I to baš onako kako treba. Jeste da tako gubim mogućnost budućeg bola, ali pokvariće se oni opet, daće bog! U krajnjem slučaju, mogu i sam da ih pokvarim!
- Mi te volimo – robotizovano reče jedan beli mantil i iznad glave mu zacakli vesela igla na vrhu šprica punog sasvim suvišne anestezije.
- Ne! Odvratni linearni skotovi! Šta vam je danas?! Nemate pravo! – urlao je Ivan nemoćno. Asistent glavnog belog mantila veza mu vilicu naročito udobnim protetičkim lancem. Čak prsnu i malo spreja protiv bola sa ukusom višnje, kako ne bi osetio ni bol od uboda anestetične igle.
Talas ugađanja počeo je da se širi i na okolne ulice. Najviše su stradali znatiželjni posmatrači. Demonstranaca je po svim procenama na teritoriji grada bilo zanemarljivo malo. Većina je živela u jednoj vrsti dobrovoljnog geta. Ovo je bila jedna od retkih ovako masovnih i agresivnih akcija u centru za koje se zna.
Iz svog položaja Ivan je još samo mogao da zapazi kako tri visoke žene prilaze znojem orošenom narkomanu u milde sorte dozirnoj krizi i ubrizgavaju mu najfiniji narkotik od koga njegovim organizmom zavlada opšte spokojstvo koje je uništilo one intenzivno prijatne apstinencione patnje.
Tooooo! Ztooooo! Tooooo!!! – sablasno je pucalo sa svih strana.
Dejstvo anestezije utrnu Ivanovu čeljust i bušilica bezbolno poče da rije po kljovama... demonstrankinja sa plavi eyes prišivala je dugme na pantalonama nekog šljakera vezanog za drvo... kraj popravljene rikše tucet desetogodišnjih demonstranaca oteli su od preplašenog starijeg gospodina sa gušećom mašnom neki prastari tip mobilnog telefona, izvadili mu karticu i stavili u jedan od najmodernijih modela... iz jednog kombija izveli su nekoliko vezanih ljudi... visokog mladića sa ogromnim nosem gomila je šutirala i mlatila motkama...
Toooooo! Ztooooo! Toooooo!...
- Smilujte se, vidite kako je sladak – zaurlala je na Ivanove zubare ona žena gospođa sa ogromnim neimarskim blokom obešenim oko vrata i počela da se igra meseći Ivanu uši kao nekom umiljatom štencu dobermana.
- Odstupite, ženo gospođo! Ne smetajte nam! Volimo vas! – dobaci pomoćnik belog mantila frankeštajnski robotizovano.
Demonstrankinja sa plavi eyes nije se zadržala na prišivanju dugmeta na pantalonama već je vezanom šljakeru sad i lizala spremajući se da mu popuši... stariji gospodin sa gušećom mašnom gledao je čas u popravljenu rikšu, čas u sajber mobilni bespomoćno se hvatajući za glavu... zarobljenike dovezene kombijem gomila poče da linčuje sladostrašćem neželjenih prijatnosti... visoki mladić sa ogromnim nosem, koga su gazili i mlatili motkama, bio je Gnu, lokalni mazohista, koji je bolesno uživao u bolu, ali ne onom lepo milde sorte doziranom, već sumanuto intenzivnom...
Toooooo! Ztoooooo! Toooooo! – ajajaja!
Samo je ona oniža starica koja je tražila mehaničara za LuPaK ZaUd veštim udarcima krčila put kroz znojavu gomilu koja je u nedostatku slučajnih prolaznika počela da ugađa i istomišljenicima.
Sa jedne strane zanemi „tooo! ztoo! poklič“ i ponovo poče „ljubi zavoli da mržnja ne postoji!“ Odatle su pristizali brojni džipovi, kamioni sa punim prikolicama i rikše. Sva vozila bila su obojena metalizer zelenom bojom, na vidnim mestima sjajili su simboli slomljenog srca ispod kojih su bila iscrtana dva zarđala skalpela i natpis LA’MURIJA.
- Stižu! Evo ih! Spaseni smo! – povika neko od slučajnih prolaznika.
- La’murija! La’murija! Spasavaj se! La’murija! – pronelo se među demonstrancima.
- Gla’murija! Gla’murija! – glamurozno je kreštalo jato parkovskih papagaja.
- Tobićete batine! Tobićete batine! Tobićete batine! – pobedonosno su skandirali ohrabreni prolaznici.
- Ljubi! Zavoli! Da mržnja ne postoji!!! – žilavo je uzvraćala grupica najvatrenijih demonstranaca.
- Tobićete!... ljubi zavoli!... batine!... da mržnja ne!... tobićete!... postoji! Tobićete... – a onda iznenadni muk i totalni haos.
Svi se dadoše u paničan beg onog časa kada je bilo jasno da će zbog specifičnosti situacije La’murija upotrebiti biološki oružje, oružje koje ne pravi razliku između demonstranaca i običnih ljudi.
Iz tri ulice, vozeći unazad, pristizali su la’murijaški kamioni, jedan la’murkan dade znak i kiperi počeše da dižu svoje prikolice do vrha natovarene izgladnelim pacovima. Razulareni glodari ostremiše se na sve što je mrdalo...
pon - 09.01.2006
Tobiđenja... druga pisana celina
Bez obzira na zle priče koje su kolale po žutoj i crnoj štampi i ovog ponedeljka nova epizoda Tobićevog romana... ukoliko ste propustili prethodni deo, naći ćete ga na ovoj istoj strani, ukoliko čučnite malo niže...
PS. UKOLIKO STE SE ZAŽELELI HOROSKOPA IZ KURIRA, SVAKODNEVNA PREDVIĐANJA ZA IZVOZ NA idolmladih.blog.hr
2. pisana celina
Fiju fić, fiiiiju – Ivanov zadovoljni zvižduk označi početak ove pisane celine. Izlazeći iz pationice javnog patila zateče Baba Patu kako sama sebi izvrće ruku do same granice uganuća. Samo do granice, ni milimetar dalje! Sa televizorčeta je i dalje dopirao jedan od najgledanijih talk-show-ova, još jedan od ustaljenih izvora fine milde sorte patnje.
- Pobogu, Baba Pato, pa ima valjda i finijih načina da se propatucka radno vreme?
- Znam, znam... Eh, i ja sam kao mlada... E, kako se samo tad gospodski patilo. Nije se ni pričalo toliko o tome. Samo ćuti i pati... Ali šta ću sad, evo ovde po ceo dan... – reče i pogladi ga po ušima kao nekog zeku. Ovaj ne izdrža i na trenutak zaprede kao kakav rasni mačor, a onda izmaknu glavu. Zašto baš mene priroda načini ovakvog, pa me svi maze kao da sam neki psić, mače ili beba, šta već... uh... Nema u tome ni trunke patnje, a vala ni naslade, pomisli smoreno.
- Ijaooo, evo ga! Juhu! – uštinu se Baba Pata jednom u slast i svu pažnju uperi ka televizijskom prijemčiću.
- E, ovo moram da čujem – pogleda Ivan ka TV-u i hitro pritvori ulazna vrata patila, jer se napolju skupljalo sve više demonstranaca koji su sve glasnije skadirali poznatu mantru „Ljubi, zavoli, da mržnja ne postoji!“. Pata za svaki slučaj još malo pojača.

U studio televizije PDV 10.2 ušetao je čudan mladić u svetloplavom biciklističkom džemperu koji je isticao njegov pažljivo negovani stomačić. Jedan brk navoštio je nalik na Salvador Dalija, dok je onaj drugi malo neposlušniji podsećao na Herkula Poaroa. Na glavi je imao četiri vrste frizure. Sa jedne strane gej-naci obrijan, iza drugog uveta nekoliko dredova (i to onih pravih, čukun-dredova, koju su tako zategnuti da pružaju non-stop blagu milde sorte patnju izazvanu konstantnim čupanjem kose), napred nekoliko brit-pop šiški, a pozadi... ne znam, iz ovog ugla nije dopiralo do hladnog oka kamere...
Poštovani gledaoci, kao što smo i najavili, iznenađenje emisije. Nakon svih tih dana nepojavljivanja, kada smo se pristojno napatili zbog njegove... zbog njegovog posta u javnosti, kako bih to rekla... uglavnom, sa nama je lično On – tobićtobić idolmladih! (frenetični aplauz publike) Čovek koji je od patnje napravilo vrhunsku umetnost i čovek... ne, robot, kako tvrdi žuta štampa, koji je od umetnosti napravio vrhunsku patnju. Gospodine tobićtobić, kako se osećate u našem studiju?
(publika i dve gošće slušaju bez daha) Odvratno! Al’ onako baš... baš meraklijski. Ova vaša kič scenografija, vrelina reflektora, blazirana publika, blaga trema, moje mišljenje o vama i vašem radu... Idealno! Idealna, blaga patnja...
Hvala na komplimentima. Recite našim gledaocima šta se dešava u vašem životu i radu?
Pih, pa šta bih vam rekao, glupa moja damo i još gluplja publiko... o gledaocima da i ne pričam. (spontani aplauz) I dalje negujem onu istu, teško ostvarljivu ravnotežu idealne patnje. Evo, vidite samo ovaj krajnje nepristojan odnos prema publici i konzumentima mog stvaralaštva, koji primenjujem samo da bi me izjedala ona divna fluoroscentna griža savesti koju osećam zbog ovakvog ophođenja prema vama. Idealno odmeren odnos zar ne?! Sa druge strane, publici prija i moja blago otužna životna priča koju možete da pratite ovih dana po tabloidima. Ma ima me svuda, samo ja, ja i ja. Sam sam sebi toliko dosadio da sa vrhunskom zanimanjem i nestrpljenjem dočekujem nova preterivanja. Dokle to tako!? (njegov unjkavi glas i smederevski naglasak pružali su prefinjenu patnju ljudima iz prestonice)
Evo, dajmo reč gospođi. Izvolite...
(mikrofon dobacuju ženi iz publike) Ah, kome pričate, moja ćerka je poster vašeg uveličanog oka stavila na jedan zid sobe, drugo oko zalepila je na suprotni, na ostala dva su usta i orman, a na plafon je uredno poređala nos, usta i čelo. Kaže ona meni da se oseća da je jeza nekako hvata, a opet veli i da joj skroz tako prija kad joj je. Prava ona dibidus odmerena patnja. Isto je i sa vašim divnim odvratnim horoskopom iz Krompira koji i ja i muž čitamo, a čitala sam negde da vi i muziku komponujete... Samo da vam poručim da ste vi apsolutni idol mladih, a nama starijima šta udelite. Hvala vam i uopšte se ne obazirite na one demonstrance, oni bi da nas upropaste!
Da vratimo reč našem gostu. On je tu zbog nas. Mi smo tu zbog njega. Tobićtobiću, da li ćemo i u sledećoj sezoni čitati vaš horoskop u Krompiru, godinama ubedljivo najčitanijem dnevnom listu i novini čiji tekstovi pružaju idealnu patnju čitaocima, a naročito onima o kojima se piše?
Na njihovo i moje zadovoljstvo i patnju Krompir i ja potpisali smo ugovor i za narednu sezonu. Tako da ćete i dalje svaki dan moći da pratite moja horoskopska predviđanja koja će vam se na onaj neobjašnjiv način ostvarivati. I dalje ćete čitati one nebuloze koje uglavnom nećete moći da protumačite vašim pilećim mozgom, ali ćete se nakon nekoliko bezuspešnih ponavljala osećati mnogo vedrije, a često i do onog blaženog bola riknjavati od smeha. A tu je i najlepši deo, koji je naravno vezan za novac. Ja ću i dalje za to dobijati osam crvenih kapi novca, što je nešto manje od mesečne kirije kojom plaćam vladaru one moje šupetine...
(prekinu ga ona prelepa žgoljava dama sa svežom ranom od nedavno urađeno estetskog ožiljka na licu) Koji ste vi šampion! Pa dobro, kako preživeti i uopšte nastaviti sa životom punim tako divno izbalansirane patnje?
Malo teški fizički poslovi po magacinima, nešto isprosim od prijatelja, a tu je i skromna pomoć roditelja. Taman da se održava oganj patnje. Da napomenem da sam i dalje najčitaniji i najplodonosniji pisac na svetu. Dvanaest kratkih priča štampanih u svakodnevnom tiražu od nekoliko stotina hiljada primeraka, eh... Pa još u sasvim originalnom i u književnosti gotovo nerabljenoj kombinaciji drugom lica jednine i budućeg vremena. Najprodavanije remek-delo,najgore plaćeno! Koji sam ja car! I-haj, karamba, bang bang!!! (oponaša pucanje iz dva pištolja, dok publika ustaje na noge i gromoglasno aplaudira)
Poštovana publiko u studiju, a sad još jedno prijatno iznenađenje. Ispod neudobnih hoklica na kojima sedite nalaze se brojevi. Troje najsretnijih dobiće šamar koji će im lupiti lično tobićtobić (nestrpljivo meškoljenje u publici)...
- Dobar dan. Jel’ slobodna u vašem patilu jedna ženska pationica – strpljivo upita devojka koja se upravo ušunjala. Likom je podsećala na žensku verziju mešavine Johny Rotten-a i Sid Vicious-a (valjda su je zato i zvala Trula Višnja, kako se ispostavilo kasnije). Očigledno joj se nije mnogo žurilo, patnja ne beše urgentna.
- Dvadeset devet žutih kapi, prva desno. Treba papir za suze i bale? – rutinski izdeklamova baba Pata.
- Jaoj, kako je sladak! – ne izdrži rotenvišousolika paćenica – i poče da češe Ivana po vratu i temenu. – Joj, gu gu, uh, šta bi ti radila...
Ovaj se gegavo izmaknu ka vratima nespretno nameštajući šiške.
- Ma, daj... pusti... Žurim... Tobiđenja!
- Snoviđenja – zamišljeno odgovori baba.
- Snoviđenja – nakeženo izusti Trula i na prevaru ga pomazi još jedanput po njušci, pre nego što ulete u žensku pationicu. Kroz odškrinuta vrata videlo se samo da su ovde pločice bile od bele i crne čokolade.
pon - 02.01.2006
1. deo tobićevog romana TOBIĐENJA, DUŠO MOJA! Svakog ponedeljka nova celina...
Mačoru Mjausu!
1. poglavlje
1. pisana celina
BAM!!! – počasni plotun označio je početak ove pisane celine. Ogromna plavo-plava papiga preplašeno prolete kraj samog početka. Onaj vetar beše mek, topao i blag. Jedan nakošeni oblak stvarao je jedno dnevno svetlo koje beše uglavnom plavkasto, na momente naradžasto. Zarozani debeljko hodao je lizajući oba pola baterije od devet volti kao da gricka kakav električni suncokret. Ćelava čekačica tramvaja diskretno je gasila cigaretu na podlaktici. Starac sa gušećom mašnom vukao je razdrndanu rikšu u kojoj se krajnje neudobno zguralo pet gojaznih devojčica. Oniža starica prišla je svečano.
- Pardoniram, momče, pitala bih nešto!
- Naravno, bakuta. Samo brzo... – prostenja Ivan brejkdenserski se klateći sa noge na nogu, očito od neke vrste urgentnosti...
- Nova sam u kraju – žovijalno poskiči starica i namignu pod naherenom naočarom. - Gde se u kraju može nabasati na kvalitetnu mehaničarsku radnju za LuPaK ZaUd, znaš ove lunaparkovske kruške za udaranje što...
- Znam, znam šta su LuPaK ZaUd-ovi... ali stvarno ne znam gde biste to... uh... – dobaci Ivan unezvereno se udaljavajući.
- Pokvarila se ona moja, mnogo sam je izakala, a ove ulične na žeton mnogo su mi visoke da dohvatim...
- Oprostite, stvarno žurim. Imate tamo onog majstora kod Zvezdarskog vodopada, ali u ovom kraju, ne bih znao. Tobiđenja, prijatno.
- Snoviđenja, dečko – dobaci baba propevši se na prste kako bi mahnula mladiću koji je nestajao u mekanim isparenjima vešernice koje je kuvala čaršave za obdanište. Ivan zaustavi dah kako bi vešto izbegao prijatna topla isparenja i akutno opijajući miris oplemenjivača.
Dobro je, bar me nije mazila poput većine prolaznika – pomisli i sa žućkastim izrazom lica grejfuterski izlomljenih usana ubrza, pažnje usmerene ka traženju društveno-prihvatljivog mesta za pristojno odlaganje nadiruće patnje.
Hitao je dole ka Neimaru. Nalazio se baš u jednoj od onih čežnjivo prijatnih uličica sa fluoroscentnim bašticama koje uokviruju zanimljiv niz kućica u kojima je uvek petak, osim u vreme opšte važećih petkova kad se ostalih šest dana svake sedmice smenjuju u nizu. Mala vremenska anomalija, ništa posebno! Nikako od presudnog značaja za funkcionisanje sveta i u njemu naše skromne zajednice. A šta jeste važno? Pa, ako ste već tako zdravo znatiželjni, izvolite sići u donji pasus, možda vam razbistri neke od onih maglovitih delova uma u kojima su smešteni centri za poimanje ljudskih postupaka!
Najveća duhovna potreba i motivacija za opštim održavanjem vlastitog života (koji se svakog časa može prekinuti postupkom popularno nazvanim samoubistvo), hteli mi to da priznamo ili ne, usmerena je na omogućavanje situacija u kojima bivamo izloženi blagotvornom osećanju patnje. Da, patnje! Ali ne bilo kakve patnje! Naravno, ne dolazi u obzir ona prejaka i nepodnošljiva patnja, često izazvana nepopravljivim i realnim gubitkom! Nikako ni patnja nastala u okolnostima u kojima nam je narušeno zdravlje ili životna sigurnost, čije bi nam pomanjkanje ugrozilo nastavak života, pa samim tim i mogućnost budućih uživanja u blagodima patnji. Svakako da bismo već ovde mogli da uđemo u polemička razmimoilaženja, jer, složićete se, stvar je ipak komplikovanije prirode, pregršt je različitih sklonosti, ukusa, taktika i individualnih pogleda na patnju. U svakom slučaju nema ni govora ni o onom prostačkom, prizemnom duševnom bolu, niti o Tantalovim ili Sizifovim mukama bez kraja. Čitavo biće svake zdrave jedinke ište samo onu prefinjenu, gotovo idealno doziranu, tako elegantnu, milde sorte patnju!
Istina da vreme, mesto i intenzitet napada patnje ponekad i ne zavisi sasvim od nas, već i od mnogih, često neshvatljivih činilaca, a svakako i od faktora slučajnosti. Nekada taj blaženi čas iščikujemo, potenciramo i uvređeno iščekujemo, dok nas on permanentno ispaljuje, da bi opet taj naš trud stizao sa isplatom kada smo ga gotovo zaboravili i najmanje mu se nadali... Tu je i ona stara, gotovo prevaziđena kategorizacija na fizičku, duhovnu i kombinovanu patnju. Primetićete i razliku po intenzitetu i učestalosti, od one male akutne paćeničke užinice (da se čovek tek malo zasladi), pa sve do dalekosežnih, dobro isplaniranih paćenićkih karijera u koje se ulagalo godinama.
Bez obzira na blagotvorna dejstva patnje, ona je u trenutnom društvenom miljeu često tabu tema, a doživeti obilniji napad patnje pred drugima krajnje je nepristojno. Srećom pa moderna arhitektura već nekoliko decenija u svakom stanu podrazumeva izradu prostorija za patnju, popularnih patila! Siromašniji slojevi još uvek se moraju služiti poljskim patilima (zapravo za tu svrhu adaptiranim klozetima smeštenim iza tih oronulih stambenih jedinica), a primetićete da je sve više i javnih patila.
Da ne bi neprimereno pustio svojoj patnji na volju pred svim tim prolaznicima u sred bela dana, Ivan dade gas koraku, pravac ka najbližem javnom patilu. Eh, da je bar kakva fiziološka potreba u pitanju, moglo bi i iza neke zgrade ili žbuna, ali ovo, bilo bi okarakterisano kao vrhunski prostakluk, blam, bruka i sramota...